Živjeli su kao svi ostali, a onda su prelomili: "To je bio jedan mali šok za moju obitelj "

Šokirali su vlastite obitelji, ali od svoje odluke nisu odustali, unatoč tome što je današnja Crkva duboko opterećena grijesima i pojedinaca, ali i struktura. No odluka nije došla preko noći. Dugo su promišljali, vagali.

Neki su ostavili dečke, cure, noćne izlaske, hobije... zapravo sav svoj dosadašnji život. I to da bi ga zamijenili redovničkim haljama, molitvama, skromnošću, pomaganjem drugima. Tko su oni koji se danas na to odlučuju i koji su njihovi razlozi? Priču donosi novinarka Provjerenog Jelena Rastočić.

"Imala sam svakakve nekakve predrasude o časnima. Mislila sam da u časne idu one koje ne mogu završiti školu i ne mogu se udati", rekla je Marta.

"Ja sam ipak gorio u sebi nekako, osjetio sam taj Božji poziv", kaže Mislav.

"U srednjoj školi dogodila se prva ljubav i zaljubljivanje i sve je to frcalo u tebi, i hoćeš i nećeš. Otac nije bio uopće oduševljen mojom idejom da idem u časne sestre", rekla je Ana Begić.

Donijeli su odluku

Mladi, perspektivni, obrazovani… živjeli su kao i svi ostali, no u jednom trenutku donijeli su odluku.

"Unatrag 20 godina bila je tendencija puno većeg ulazaka mladića u odgojne ustanove, bogoslovije i puno veće napuštanje. Danas je situacija da imamo puno oprezniji ulazak. Nitko neće olako ući ovdje, i s te strane imamo mnoge mladiće koji su možda završili dio fakulteta, koji su radili, imali samostalan život", rekao je Željko Faltak, rektor bogoslovije.

Na upit što je obitelj rekla, odgovaraju:

"Oni su dosta teško to prihvatili. Mama i tata dosta teško, brat isto tako. Njegov komentar bio je - no comment", rekla je Marta.

"Mogu reći da je to bio jedan mali šok za moju obitelj iako sam ja bio uvijek u Crkvi. Ali moji su to brzo prihvatili", rekao je Dominik. 

"Zanimljivo je što je godinu dana prije mene brat ušao u bogosloviju. Možda je to bio jedan veliki šok. Brat je nakon toga izašao iz bogoslovije i nastavio svoj put. Stoga je možda bio šok da će oba sina otići", rekao je Marko.

Vjerujem da me Bog čuje

Dominik govori: "Svećenički poziv u mom životu nije se dogodio preko noći, jednostavno sam se u crkvi kraj oltara osjećao kao kod kuće. Rekao bih da je taj moj svećenički poziv rastao zajedno sa mnom."

"U drugom razredu gimnazije ja sam odlučio da bih želio biti svećenik, međutim do četvrtog razreda gimnazije ja sam šutio. Kad me mama pitala što ćeš dalje, ja sam rekao: 'Mama, ja bih želio biti svećenik.' Bojao sam se njezine reakcije, a ona je odgovorila: 'Pa dobro'", ispričao je Mislav. 

Na pitanje kako znaju da ih Bog čuje odgovaraju: 

"Pa vjerujem da me Bog čuje, jer ako ja čujem njega, ako ja njega prepoznajem u svakodnevici života, ako ja njega prepoznajem u razgovoru s ljudima, s bogoslovima, s poglavarima, onda vjerujem da i on čuje moje molitve", objašnjava Dominik.

"Svjesno sam otišla u hospicij u Rijeci da se suočim s umirućim ljudima i onda sam vidjela što je Bog. To mi je najočitije lice milosrdnog Boga ili kad nema vjere čovjek, onda će on - Časna, molite nešto, molite bilo što, samo da si uz njega", priča Ana.

Nitko od njih nije bio ni gladan, ni žedan, ni bez krova nad glavom. Odluka je, kažu, bila svjesna. Čak i mnogima od njihovih bližnjih u početku čudna. No to ih u njihovu izboru nije nimalo pokolebalo.

Redovnički život pun je odricanja. Svjetovni su život ostavili po strani, a s redom koji su izabrali dugo su se upoznavali. Od ranog ustajanja, vremena u molitvi, aktivnog rada, cijeli je dan zapravo veliki raspored o kojem većina njih prije ulaska nije ništa znala.

Više pogledajte u prilogu. 

Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr